Loading Događaji

« Svi Događaji

  • Ovaj event je završio

“Vrijeme prostora” – izložba

13. listopada 2018. - 21. listopada 2018.

U sklopu popratnog programa One Take Film Festivala održava se izložba Vrijeme prostora

Otvorenje izložbe Vrijeme prostora održalo se u Galeriji Vladimir Bužančić, u subotu 13. 10. 2018. , a izložba ostaje otvorena do 20. 10. 2018. u radnom vremenu :
Radnim danom od 10 do 19 h, Subotom od 10 do 15 h, Nedjeljom od 10 do 13 h.

Vlasta Žanić: U vrtu, video, 4’ 40’’, boja, zvuk, kamera Jasenko Rasol, Festival vizura aperta – Slobodno vrijeme i dokolica, Momjan, 2014.

Antun Maračić: NovskaBanova Jaruga; vlakom kroz četiri godišnja doba, 1977.-1979., 8mm film (digitalizirani 8mm film) 12’ 34’’

Autorski tim Sandro Đukić – Marko Marković – Branko Cerovac: Syndrom Golog otoka ,video, fotografije (2003.), objekti, dokumentacija video performacea, 2016.

Kustosica: Davorka Perić

U radovima na izložbi je zastupljena ideja o drugim prostorima, prostorima lutanja, bijega, sna, prostorima izmještenosti, odbačenosti, periferije, te onim nedefiniranim mjestom koje je samo put u vremenu, putovanje bez stalnih, sigurnih i određenih koordinata i odrednica naznačenih tek nekim specifičnim točkama u vremenu.
U radovima (posvećenima prostoru) zastupljenima na izložbi Vrijeme prostora prisutna je igra različitih nivoa, repeticija, ponovnog izvođenja, linija koje se ponavljaju i grade jednu višeslojnu strukturalističku priču. Izložba je potaknuta radom Vlaste Žanić koji vizualno interpretira teorijski tekst Michela Foucaulta O drugim prostorima. Tako i izložba kroz odabir radova tvori mrežu odnosa koje grade u zajedničkom prostoru postavljeni i suprotstavljeni radovi. Njihove priče na različitim mjestima naizmjence načinju Foucaultov tekst, koji je i danas više od pola stoljeća nakon što je napisan i dalje iznova aktualan. Impliciranje te povezanosti u nedefiniranom i nejasnom prostoru kaosa i krize ponovo čini se da traži utočište u strukturi. Ne negirajući pri tom činjenicu vremena, koje tome bijegu ide u prilog – opterećenost prošlostima, tekstualnom i vizualnom nagomilavanju u vremenu što kulturne i društvene politike nazivaju poviješću.
Pomislili bismo da “danas po završetku srednjeg vijeka” možemo slobodno govoriti o povijesti kao “kreativnoj znanosti” upravo zbog svijesti suvremenog čovjeka da je ta disciplina podložna interpretacijama i neprekidnim ponovnim isčitavanjima, igrama vremena i prostora u različitim premještanjima. Međutim u vremenu i prostoru u kojem živimo se simultano događaju paralelne različite povijesti, te se ideja o jasnoj hijerarhiji ili pak o tome da je Zemlja ravna ploča kroz demokratične procese uvažavanja vraća otkrivajući i sakralizirajući opet ona mjesta kao što su prostorni pijedestali i njima pripadajući rituali.


Vlasta Žanić: U vrtu, video, 4’ 40’’, boja, zvuk, kamera Jasenko Rasol, Festival Vizura aperta – Slobodno vrijeme i dokolica, Momjan, 2014.

U video radu U vrtu* Vlaste Žanić ideja slobodnog vremena povezuje se s temom koncentracije i disperzije pažnje. U video radu paralelno s čitanjem Foucaultovog teksta o drugim prostorima, kamera prati trenutke disperzije pažnje nad tekstom, nestajanje kontrole nad glasom i trenutke kada autrica/protagonistica povremeno tone u san i budi se. Njezino gubljenje u tekstu kamera prikazuje kao mutnu sliku, nestajanje fokusa* (dodatak sveopćoj nefokusiranosti je neodoljiva želja da povučem paralelu s filmom Woddya Allana Deconstrucing Harry u kojoj je paralelnost slike i teksta u scenama Out of focus dovedena gotovo do komično dekonstrukcijskog gega). Foucaultov pojam lokalizacije video radu doživljava različite oblike raspršenosti. Čitajući ulomke Trećeg i Četvrtog načela o hetrotopijama, u video radu višeslojno se vizualno razgrađuje (razrađuje) pojam lokalizacije. Autorica, udobno smještena i nepomična u ležaljci ipak odluta, gubi se (što je jedan od specifičnih motiva u opusu Vlaste Žanić, kontrolirana vrtnja i izlijetanje iz orbite, gubljenje i ponovno uspostavljanje ravnoteže i sl.), a pri čemu s vremena na vrijeme tone u san – u jednu od foucaultovskih heterotopija. To stanje vizualno prati rasplinutost slike na niz prvo blago zamućenih, a zatim i treperavih nedefiniranih mjesta koje završavaju vertikalnom vožnjom kamere, kroz krošnju stabla u nebo, stvarajući slike transcendentalnog puta, snivanja i selidbe u drugi prostor.Kroz rad (kao i u tekstu Michaela Foucaulta) se ideja smještanja, fiksnog, lokalizacije, pretapa u mjesto nedovršenog i neodređenog prostiranja.
Sam Foucaultov tekst Treće načelo koji autorica čita, bavi se idejom o heterotopijama u kojima se na jednom realnom mjestu stvara mogućnost učitavanja paralelnih prostora. Tekst problematizira strukturu teatra, pravokutnik pozornice -mjesto smjene različitih scenografija, kino – pravokutnu prostoriju iz čije se pozadine trodimenzionalni prostor projektiratvoreći dvodimenzionalnu sliku. O vrtu kao mjestu sretne i univerzalne heterotopije Foucault govori u Trećem načelu, gdje je drevni vrt predstavljen kao jedan od najstarijih primjera heterotopija, svojevrsni mikrokozmos, koji u okviru pravokutnika sadržava četiri odvojena dijela – četiri strane svijeta sa u središtu postavljenim izvorom vode, a perzijski tepih u tom je slučaju simbolička reprodukcija simboličkog kosmosa vrta).

Antun Maračić: Novska – Banova Jaruga; vlakom kroz četiri godišnja doba, 1977.-1979., 8mm film (digitalizirani 8mm film) 12’ 34’’

Putovanje vlakom od stanice Novska do stanice Banova Jaruga traje oko dvanaest minuta, a Antun Maračić snimio ga je kroz prozor vagona, u četiri vremenske dionice, svaku u drugo godišnje doba. Tako to kratko putovanje, koje u filmu teče kontinuirano, započinje u proljeće a završava u zimu, odnosno ‘traje’ godinu dana. Realno, međutim, svaka dionica odnosno svako godišnje doba traje približno tri minute što je jednako trajanju jedne role filma za super-osam kameru. (prema opisu A.M.)Prostor vlaka su to Foucaultovo mjesto-nigdje pored kojega promiču mjesta koja brišu mjesta. Jedno za drugim mjesta se smjenjuju i nestaju. Ono jedino što ih određuje je vrijeme, godišnje doba. Autor prolazi istom prugom četiri puta kroz četiri godišnja doba, te determinira nestajuće prostore kroz kategoriju vremena, čije se pod-kategorije ovdje javljaju kao – povijest tog prostora, vrijeme – trajanje putovanja, doba – kao ritmička mjera vremena, kontinuitet kroz ponavljanja.
U tim se vremenskim isječcima posebice približavamo četvrtom načelu Foucaultovih heterotopija fragmentima vremena, odnosno, heterokronijama. U radu se također isčitava ideja odlaska, rastanka s postojanjem u nekom vremenu, ideja odlazaka. Putovanje se događa u vremenu kontinuirane tranzicije uvjetovane nedostatkom uvjeta za sretan život u nekom rajskom vrtu, kao mjestu odmora i kontemplacije.

Autorski tim Sandro Đukić – Marko Marković – Branko Cerovac: Syndrom Golog otoka, video, fotografije (2003.), objekti, dokumentacija video performacea, 2016.

Goli otok koji je kao prirodni fenomen čisto i od ljudi neoskvrnuto mjesto, bilježi kroz povijest drastične otklone od prirodnog i normalnog. Ideja o prisilnom izmještanju ljudi čita se kao produkt heterotopije krize i otklona zajedno, a manifestira prvenstveno sliku o onome tko je na takvu devijantnu misao došao. Bachelardov sustav nadzora u panoptikumu naučio nas je da ne živimo u prostoru koji sami kontroliramo, nego u prostoru složenih sustava kontrole, zasićenom značenjima i znanjima, a prema Foucoultu kontrola prostora je odraz struktura moći. U njemu se kroz nadzor prostora kapitlizira (sa)znanje koje je neodvojivo od moći.
Povijest ljudskih uplitanja upisanih u Goli otok bilježi Sandro Đukić u radu iz 2003. godine akumulirajući je u hetrotopije vremena, te kroz arhive u kojima se vrijeme neprestalno gomila i iznova te se u njima stvara ideja da se sva vremena i značenja spoje u jedno mjesto.
Rad autorskog tima Sandro Đukić, Marko Marković, Branko Cerovac (2016.) Syndrom Goli otok je fotografsko – performersko istraživanje upisanih značenja i oprečnih odnosa povijesti i prirode na otoku.
Prirodno i ogoljeno mjesto je scenografija preformansa u kojem se kretanje bilježi kao (izvedbena) točka u svemiru, u kojem su kretanje, susret i razilaženje aktera Marka Markovića i Sandra Đukića slika univerzalnog procesa koji se odvija u kozmosu. Time, mjesta prisilno izmještenih kroz izvedbeni čin pretvaraju u mjesto ciljanog susreta, mjesto odabranog za tijelo iscrpljujućeg iskupljujućeg uspona. Performans je inscenacija nove privremene heterotopije u kojem pratimo proces kretanja, približavanja i udaljavanja dvojce sudionika koji poput likova u vesternu parafraziraju ideju društvenog obračuna. S vremenom memorabilni prostor onih kroz društveni sustav zatočenih – postaje mjesto u koje svojevoljno hodočaste umjetnici i turisti imajući pritom ideju o privremenom dolasku i sigurnom odlasku iz ove ljudskom mišlju stvorene devijantne heterotopije. Kroz performance Syndrom Golog otoka trojca istaživača čine otok drugačijim mjestom čisteći ga od ranije upisanih sadržaja i značenja. Proces završava idejom o beskrajnom prostoru u kojem su događaji nižu i brišu kao točke u kretanju.

Davorka Perić

Michel Foucault, O drugim prostorima, Des espaces autres (conférence au Cercle d’études architecturales, 14 mars 1967), u: Architecture, Mouvement, Continuité, 5/1984, pp. 46-49. Preveo s francuskog Mario Kopić

Izvor:  Facebook stranica One take film festivala – Poveznica

Detalji

Start:
13. listopada 2018.
End:
21. listopada 2018.
Kategorija Event :

Mjesto

CZK NZ
Trg Narodne zaštite 2, Remetinec
Zagreb, 10020 Croatia (Local Name: Hrvatska)
Telefon:
01 6140 189
Web stranica:
www.czk-novi-zagreb.hr