Branka Cvjetičanin: “She Story”

Ne postoji ništa posebno o mojoj priči
Gotovo svi oko mene mogu ispričati istu priču.

Nema potrebe ići daleko u prošlost.
100 godina, tri generacije, isto mjesto.

Ovo polje
Uobičajen geološki fenomen.
Nadam se, jednog dana…
Hodati po ovom polju oslobođena vlastite percepcije, ponosa,
Očeva, religije, krvavih historijskih uprizorenja.

Moja Baka rodjena je 1906. godine u Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Rodila je jednog sina koji je umro kao beba i sedam kćeri.
U svom životu prošla je kroz tri velika rata, sama.
Nikada nije pričala o svom životu.

Moja Majka rodjena je 1937. godine u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Rodila je dječaka i mene.
U svom životu prošla je dva velika rata.
Vjerovala je u moderno socijalističko društvo.
Sve što je stvarala sada je ruševina.
Ima povijest različitih bolesti.

Ja sam rođena 1969. godine u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Prošla sam kroz jedan rat.
Živim u Republici Hrvatskoj. Imam dobro pamćenje. Nemam djecu.
Zadana sam okvirom.

Branka Cvjetičanin, narativ izložbe ” She STORY”

„Znamo da čovjek spoznaju o sebi ne stječe kao spoznaju o svijetu; i da je svatko za sebe čudovište snova.“
André Marlaux, Glasovi tišine

Ova priča povijest je, obiteljska transgeneracijska priča Branke Cvjetičanin koja slijedi liniju triju žena u razdoblju od jednog stoljeća, nekoliko ratova i jedanaest nominalnih država kojima je pripadao njihov zavičaj. Središnji dio priče čini interaktivna instalacija koja se sastoji od video rada koji prikazuje Krbavsko polje u različitim godišnjim dobima, fototapeta s prizorom Krbavskog polja velikih dimenzija i majica s natpisima I love i nazivima deset država kojima je to područje pripadalo.
Krbavsko je polje krška visoravan sjeveroistočne Like koju krasi bogatstvo životinjskog i biljnog svijeta. Plodno tlo s ne zagađenim ponorskim izvorima rijeke Krbavice i Murtino jezero čine polje iznimno pogodnim za uzgoj različitih ratarskih i povrtlarskih kultura. Dolina je omeđena planinskim lancima Ličke Plješivice (Park prirode) i Male kapele podno kojih se pružaju golemi pašnjaci i proplanci iznimne ljepote. U prirodnu baštinu kraja uvrštena je park šuma Laudonov gaj s oko 600 hrastovih stabala, starih oko 250 godina, Botanički rezervat Vukosavica, dva ornitološka rezervata, dva geomorfološka rezervata i brojni značajni krajobrazi. Unatoč tomu, Krbavsko polje nije čuveno kao prirodni, već kao društveni fenomen. Podno grada Udbine vodila se Krbavska bitka, jedna od najvećih bitaka u hrvatskoj povijesti. Odvila se 9. rujna 1493. i u njoj je vojska hrvatskoga plemstva doživjela težak poraz od turske vojske na njezinu putu osvajanja europskih zemalja. Krbavskom polju Branka se vraća kao (arhetipskom) izvorištu. Ono u svojim cvjetnim livadama nosi Arkadiju, ali i skriva stoljećima nataložene kosti predaka stradalih u ratnim olujama. Sučeljavanje slike i narativa, idiličnog prizora arkadijskoga zavičaja i njegova povijesnog značenja, na vidjelo iznosi napetost između sadašnjosti i prošlosti, između zbilje neposrednog osjetilnoga iskustva i percepcije zarobljene povijesnim narativom. U suočavanju s duhovima prošlosti, autorica osvještava neizgovorene traume koje su dio njezina identiteta i kulturnog nasljeđa. Sublimirajući genius loci ratnih trauma u tri ličke rakije koje naziva (ženskim) imenima Opaka, Ljuta i Zla, Branka Cvjetičanin relativizira osobnu priču i širi je u sferu univerzalnog u kojem rat nije osobna povijest agresora i žrtava, već pomahnitali čin ljudske samodestrukcije.
Natpisi na majicama s imenima država kojma je u posljednjih sto godina Krbavsko polje pripadalo, metonimija su različitih društveno-političkih sustava koji su prodefilirali teritorijem. A svaki od njih bio je ideološki okvir koji je implementirao poželjna uvjerenja i lojalnost vladajućem društveno-političkom sustavu te zahtijevao spremnost za fizičku obranu državnoga teritorija. S tim u vezi, zanimljivo je da u hrvatskom jeziku postoji fraza biti kadar u značenju biti sposoban, odnosno biti podoban. Upravo sučeljavanje slike i narativa čini jasnom razliku između domoljublja i lojalnosti političkom sustavu. Manipulacija domoljubljem u svrhu ostvarenja političkih ciljeva vladajućih manjina ironično je prezentirana engleskim natpisom I love kojemu su pridodani nazivi država, poistovjećujući političku propagandu s (turističkim) marketingom.
Parafrazirajući englesku riječ he-story u she-story, Branka Cvjetičanin dekodira povijest kao kolektivne memorije patrijarhalnih društava u kojima je dominantan muški povijesni narativ. U nastojanju nadilaženja patrijarhalnog društvenog okvira i političkih sustava koje je generirao, autorica muški narativ transformira u ženski. Uporište za tu transformaciju nalazi u eksponatima cjeline Muzej haljina. Majčine haljine modernističkog kroja iz šezdesetih godina prošlog stoljeća simboliziraju modernističku paradigmu implementiranu u svakodnevni život širokih slojeva nekadašnjeg socijalističkog društva. Polazeći od činjenice da gotovo svi koji žive ovo podneblje mogu ispričati identičnu generacijsku priču, autorica osvještava kolektivno nesvjesno, kao važnu odrednicu formiranja osobnog poimanja svijeta, stavova i odluka, generirano neverbalnim prenošenjem iskustva rata, ali i (modernističke) vjere u budućnost i izgradnju novog i humanijeg društva.
Relativizirajući vlastito iskustvo Branka transcendira vlastiti identitet. Vraća se zavičaju kao cvjetnim livadama po kojima hoda oslobođena od društveno uvjetovane percepcije očeva, religije i krvavih historijskih događaja. Svjedočenjem polja (rad u nastajanju) ona ispisuje nove stranice osobne povijesti, pozivajući prijatelje i kolege u šetnju Krbavskim poljem i u interakciju s nijemim nasljeđem, transformirajući tako stare narative u nove i otvarajući put budućima.

U mreži naših stvarnosti, satkanoj od priča koje su nam kazivali bake i djedovi, majke i očevi, koje su učene u školama, ispričane u knjigama i filmovima, o prostoru u vremenu, o našemu prije negoli nas je bilo, ispredaju se i naši vlastiti identiteti stvarni koliko i priče, snažni kao razlikovanje sebe od drugog, izdržljivi koliko i veza među nama.
Na nitima osobnih sjećanja i vjere u priče koje su postale kolektivne memorije, iscrtavamo konture onoga tko i onoga što sebe samih. Taj sadržaj vlastita bića koji opstaje tako da sebe u drugom potvrđuje, koji živi kao drugi u sebi samom, obitava zatravljen između sna i jave, skriven od svijeta i svjetla vlastita uma. Najbolji drug i najgori tat.
Ono što je naše ujedno je i ono što nas određuje. Rodna gruda je dijete majke Zemlje i baština naših očeva, veza s kozmosom i rodom. Priče koje su nam ispričali pričaju o toj vezi. Povijesti nema same po sebi, ona je uvijek nečija priča.

Kustosica izložbe: Anita Zlomislić

Pozivnica

20.04.2015. – 11.05.2015.

O autoru:

Branka Cvjetičanin

Multimedijalna je umjetnica čiji konceptualni radovi istražuju i problematiziraju odnose između tijela, pokreta i prostora u kontekstu stanovitih ekonomija, politika i povijesnih okolnosti. Najčešće su u formi multimedijalnih site – specific instalacija, intervencija u javnom prostoru, koreografskih notacija ili vizualnih eseja.
Rođena je u Zagrebu 1969. godine. Studirala je različite oblike suvremenog plesa i performativnih umjetnosti koje danas čine osnovu njezina interdisciplinarnog umjetničkog rada. Diplomirala je u Amsterdamu na MAPA-i (Moving Academy for Performing Arts), specijaliziravši se za site- specific kazališnu režiju, instalacije i produkciju. Godine 1998. nagrađena je NUFFIC and Gulliver Exchange programom za rad izveden na Oerol festivalu u Terschellingu u sjevernoj Nizozemskoj. Godine 2006. završila je poslijediplomski studij na Bauhaus Kolleg u Dessau na programu UN Urbanism. U zemlji i u inozemstvu djeluje kroz umjetničke suradnje i kao samostalna umjetnica. Članica je više umjetničkih udruga, uključujući ULUPUH, HZSU te mreže Culturelink i Oracle. Trenutno živi u Zagrebu, gdje i radi kao predsjednica Polygona – Centra za istraživanja i razvoj projekata u umjetnosti i kulturi.

www brankacvjeticanin.com
e-mail info@polygon.hr