TRANSPORTABLE 01
Centar za kulturu – Galerija Vladimir Bužančić
28.10.2014. – 18.11.2014.
Transportable 01 putna je edicija izbora iz izložbenog presjeka HDLU-a Istre u proljetnom dijelu ovogodišnje sezone, koja se izlazeći iz kućnog okrilja odaziva na međuinstitucionalnu i međugalerijsku suradnju sa željom doprinosa i poticaja međusobnoj razmjeni ideja, mišljenja, iskustava, načina rada i naprosto – preživljavanja. U vrijeme, kada nas privid beskrajne slobode kretanja i mobilnosti u svakom smislu zapravo drži u svojevrsnom zatočeništvu zbog nedostatka jednog od elementna kojim bismo uživali tu slobodu (bilo materijalnog ili nematerijalnog), ovaj dijalog dviju galerija, Zagreba i Pule, predstavlja dragocjenost u svakom pogledu. Bilo zbog odmjeravanja snaga, međusobnog učenja i nadgradnje vlastitih načina i principa rada ili jednostavno međusobne empatije i druženja. Transportable 01 želi potaknuti i podržati ideju o lančanoj reakciji kretanja umjetnika, njihovih stvaralačkih ideja i miljea u nekakav perpetuum mobile, a četvero autora iz Istre – Sabina Damiani, Branko Kolarić, Iva Milaković i Marina Orlić, ovim prvim gostovanjem HDLU–a Istre u Galeriji Vladimir Bužančić, započinje misiju te njihovo gostovanje predstavlja rezultat ove međugalerijske suradnje. Odabrani opusi za ovo prvo gostovanje, kao i izbor samostalnih izložbi autora, čini se nisu slučajno u ovoj priči, a teme koje opusi i njihovi autori problematiziraju na zanimljiv način koreliraju sa zajedničkim nazivnikom ovih gostovanja: Transportable.
DostavljačiMarine Orlić, velike su crne figure od kartona i kaširanog novinskog papira i zapravo su uspješna kombinacija dijelova ljudskih i geometrijskih tijela koji tek u međusobnom odnosu tvore pojedinu priču. Kompozicija je ovdje ključni čimbenik, ona pridonosi iščitavanju i prepoznavanju forme te dinamici skulpture pa su tako Dostavljači zasebne skulpture ukomponirane u prostor koristeći tlo kao dio vlastitog volumena. Njihova simbolika ima potencijalno širok spektar pa nas mogu asocirati na sve što nam nameće svakodnevica materijalizirajući tu ideju kroz na primjer sistem u kojem živimo i u kojem je sve organizirano i nametnuto uglavnom bez naše suglasnosti, počev od državno-birokratskog aparata pa sve do banalnih situacija akviziterskog tipa. Oni su svakako i formom i smislom transportable.
Fotografije Sabine Damiani dio su izložbe Arhiv migracije koncipirana u tri poglavlja, koja problematizirajući fenomen komunikacije u neprestanom pokretu kroz vrijeme i prostor, „…istražuju delikatne, ponekad na prvi pogled i nezamjetne tranzicije duha, kultura, sjećanja, običaja i identiteta…«, kao što je u predgovoru kataloga izložbe zapisala Maja Briski te nam ih fotografijama u prvom poglavlju, Altrove,Damiani približava na neposredan i vrlo suptilan način, izrazito realističnim portretima s detaljem osobnog predmeta protagonista. Dnevnik osobnih migracija, nešto je s čime se danas, kao pripadnici društva u kojem je pojedanac na ine načine prisiljen mijenjati svoj habitat, lako identificiramo, mada ih ne nužno lako podnosimo, jer nas mogu podsjećati na neke od manje ugodnih životnih situacija, tom ne pobuđujući pri tom bilo kakve nostalgične i prenaglašene emocije.
Migracije možemo shvatiti kao koncept življenja, poput životnog formata kojeg ispunjavamo da bismo mogli preživjeti.
Iva Milaković izlaže crteže koji su dio njenog ciklusa Metamorfoze, a i one kao da su dio priče o migracijama. Zanimljiv je Ivin zapis o ovom opusu, koji polazi od teze o cikličkim promjenama našeg tijela – svakih sedam godina potpuno se izmjene sve stanice činivši nas fizički novom osobom, te se tom idejom Iva poigrava u svojim crtežima. Metamorfoze putem jednostavnog, ali suverenog crteža vrlo domišljato ilustriraju simboliku naše svakidašnje borbe sa vlastitom prirodom, pitanje osobnog identiteta i sukoba različitosti društvenih uloga, suočavanje suvremenog čovjeka sa svojim fizičkim i metafizičkim okruženjem.
Mental collection Branka Kolarića niz je metalnih ploča s autorskim intervencijama kojima je zajednička osnova jedinstven tekst koji se proteže tim nizom. Maja Briski uputila nas je u ovaj opus osvrtom na pojam o čistoj umjetnosti pozivajući se na citat iz zbirke eseja o dehumanizaciji umjetnosti Josea Ortega y Gasseta koji završava rečenicom: „ Težnja prema čistoj umjetnosti nije izraz arogancije nego skromnosti. Umjetnost koja se oslobodila ljudskog patosa postala je nešto bez ikakvih posljedica – naprosto umjetnost, bez ikakvih drugih pretenzija.“, na što bih se nadovezala citatom, doduše autora preminulog u rosnim godinama iz potpuno drugog vremena i konteksta, no u 10 zapovjedi o (čistoj) umjetnosti preporučuje:“1. Upoznavaj umjetnost., 2. Nemoj je profanirati., 3. Sveti njeno poslanstvo., 4. Služi joj pošteno, kako bi mogao reći: Moja ljubav je čista., 5. Ne koči umjetnost., 6. Ne budi pornograf., 7. Ne budi plagijator., 8. Ne budi spletkar., 9. Ne sklapaj kompromise., 10. Ne miješaj se u kritiku“. (Srečko Kosovel, rane 20-te godine 20. stoljeća). Duhovite i aktualnije no ikada, zapovijedi Srečka Kosovela čine se vrlo jednostavnima, a znajući da je tu jednostavnost, beskompromisnost i izvornost teško održavati vesele nas susreti s radovima autora poput ovog četverca (bezuvjetno bez kormilara). Oni se svojim jednostavnim, individualističkim i artikuliranim izrazima čistih formi odvažno kreću k istom cilju – čistoj umjetnosti kroz čisti umjetnički izričaj bilo crtežom, fotografijom, skulpturom ili instalacijom. (uvodni tekst povjesničarke umjetnosti Tine Širec Džodan)