Umjetnički rad Marijana Molnara u čitavom svome vremenskom i sadržajnom opsegu funkcionira kao otvoreni znakovni sistem: praksa stalnog nadovezivanja na minule projekte, ponovne upotrebe već korištenih vizualnih znakova ili narativnih motiva, daljnjeg razvijanja privremeno dovršenih pripovijesti. Premda je temeljno načelo takva umjetničkog pristupa slobodno metonimijsko premještanje označitelja iz konteksta u kontekst, od zgode do zgode, jedna susjedska razmjena riječi i stvari u kojoj nestaje pojam izvornog vlasništva, ipak, nakon godina i desetljeća rada, čak i takvi sustavi izgrađuju relativno stabilnu, jasnu topiku – moguće je, naime, prepoznati neka opća mjesta, izvjesne metafore i narativne repere pomoću kojih se može koliko-toliko fiksirati značenje djela, barem do neke iduće prilike.
I aktualni projekt Povratak u Žlebice / Separacija u tome nije izuzetak. Glavne elemente poznajemo iz Molnarova minulog opusa. Ponajprije, toponim Žlebice, odnosno romsko naselje koje pripada umjetnikovoj zavičajnoj općini Reka pored Koprivnice. Kao što je Reka, višekratno tematizirana u radovima, postala simboličkim mjestom koje označava relaciju teritorijalne pripadnosti, Žlebice, poput notornoga zagrebačkog Kozari boka – inače također prisutnog u Molnarovu radu – opetovano funkcioniraju kao prostorni znak Drugoga, metafora za zonu društvene isključenosti ili komunalne perifernosti. Nadalje, tu je romska zajednica, s kojom Molnar također ne surađuje prvi puta. Konkretno, sa stanovnicima Žlebica još je 2002. snimio video-film, odnosno dokumentirao razgovor koji je s muškim članovima jedne romske porodice vodio na temu rušenja njujorških „blizanaca“ u rujnu 2001., a taj je materijal koristio i naknadno, u drugim projektima u kojima je romska manjina bila glavni protagonist umjetničkog zbivanja.
Projekt Povratak u Žlebice / Separacija je, dakle, doslovno povratak: umjetnik se nakon osamnaest godina vraća na isto mjesto i surađuje s novim generacijama njegovih stanovnika, od kojih su neki kao djeca ostali još onomad zabilježeni kamerom. U izložbenoj formi projekt je prezentiran kroz dva video-filma i fotografije. Izložbeni materijal, dakle, dokumentacija je projekta koji se zbio in situ: na prvom video-filmu vidimo provizornu konstrukciju postavljenu na raskršće puteva od kojih jedan vodi u romsko naselje, a koja noseći natpis „Žlebice“ zapravo „glumi“ u stvarnosti nepostojeću autobusnu stanicu; a na drugom video-filmu sličnu provizornu konstrukciju postavljenu u samom naselju, koja pak, također u skladu s natpisom koji nosi, funkcionira kao privremena galerija, „Galerija Žlebice“. U radnji prvog filma jedini i glavni protagonist je zdanje samo – provizorna postaja bez prave funkcije, stanica izvan voznog reda, pored koje ne prolazi niti jedno vozilo i gdje ne čeka ukrcaj niti jedan putnik, a privremena nazočnost jednog psa samo ističe odsutnost prave svrhe. U drugom je filmu pak situacija drugačija: pod nadstrešnicom u funkciji privremene galerije i uokolo nje guraju se stanovnici mjesta, nekolicina odraslih i veliki broj djece; može se zaključiti da su svi zainteresirani sudjelovali u postavljanju izložbe ili, jednostavno, prisustvovali događaju; iz filma nije jasno o kakvoj je izložbi riječ, što zanimanje i emotivnu participaciju protagonista samo čini još upadljivijom; posjetitelj Molnarove izložbe međutim iz ostaloga izložbenog materijala saznaje da su posrijedi portreti samih stanovnika Žlebica, koje oni sami i aranžiraju u tome privremenom izložbenom prostoru. U oba video-filma protok je vremena bitna komponenta ukupne radnje; u prvom video-filmu izmjena doba dana od jutra do večeri temeljno je zbivanje u prizoru u kojem se, unatoč postavljenoj mizansceni, inače ne događa ništa; u drugome, to je razdoblje od poslijepodneva do večeri, vrijeme u kojem se zbiva postavljanje izložbe, a koje je sve ispunjeno konsolidacijom zajednice oko zajedničkog cilja. Pa ipak, ni na jednom niti na drugom video-filmu vrijeme ne donosi obrat u radnji; statična situacija nesvrsishodne postaje i zapravo jednako statičan prizor grupe mještana jednostavno traju bez većih promjena, bez pravog, revolucionarnog događaja koji bi prekinuo aktualno stanje stvari u korist makar i neizvjesne budućnosti.
Kao i u prethodnim projektima u kojima je surađivao s romskom zajednicom, i u ovome umjetnički je pristup Marijana Molnara nepromijenjen. Unatoč neposrednoj suradnji s ljudima, autor ostaje distanciran; ne prati trag krvi, ne ide za dokumentarnim razgolićenjem besprizornoga, ne pada u patetiku. Nastupa kao stranac i bira poziciju na rubu zbivanja, rakurs u kojem je tamošnji svijet života zapravo tek periferno prisutan. Umjetnost, simbolički poredak umjetnosti koji se privremeno uspostavlja na tim marginama tuđih života, života Drugih, kako sam Molnar tvrdi, tu je tek da označava nedostatak; ne samo nedostatak komunalne infrastrukture ili kulturnih institucija, već i nedostatak društvene vidljivosti, izostanak intersubjektivnog identiteta temeljem kojeg bi se participiralo u društvenoj razmjeni – jer onaj romski još uvijek nije pozitivna odrednica, već politički korektan, ali ispražnjeni označitelj za adresiranje problema i predrasuda.
Možda možemo reći da upravo zato Molnar stanovnicima Žlebica nastoji pružiti drugačija identitetska uporišta, i to na bar dvije razine: uz onu regionalnu, žlebičku, na kojoj je njihovo mjesto slijepa stanica u zoni javnog prijevoza, tu je prvenstveno razina individualnih identiteta, funkcionalna i unutar same lokalne zajednice, ali i otvorena široj javnosti. Upravo ta razina rastvara predodžbu o homogenom kolektivu – pojedinačni je portret, a ne skup specifičnih obilježja, osnova za susret s Drugim. Manjinska zajednica predstavljena, dakle, kao zbroj pojedinačnih lica, pitanje kolektivnog identiteta izmiče iz sfere imaginarnoga – različitost portretiranih ljudi otežava poopćavanje i idealizaciju, prisiljavajući na iznalaženje novih načina za obraćanje i suodnošenje spram alteriteta, na produbljeno viđenje i mišljenje.
Umjetnost u svemu tome, ova Molnarova, kao što je već rečeno, ostaje na distanci; ne želi prisnost, ne uzima gorljivo na sebe teret problema, ne teži biti nadomjestkom za političku intervenciju. I sama nastupajući iz pozicije marginalca, stranca, minimalistički zadire u tijek tamošnje svakodnevice, izazivajući tek ljudsku reakciju – interes, uzbuđenje, začuđenost, ignoranciju; ni manje ni više od onoga što umjetnost i inače čini.
Iz predgovora Ivane Mance
O umjetniku:
Marijan Molnar diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. godine. Od 1976. do 1979. godine bio je suradnik Majstorske radionice slikara Ljube Ivančića i Nikole Reisera kada je i surađivao je s umjetnicima okupljenima oko Galerije Podroom i Galerije PM u Zagrebu. U vrijeme nove umjetničke prakse formira svoju strategiju kojom propituje procesualne elemente u konstituiranju rada, kontekst i uvjete umjetničkog rada, dvojnosti kulture i prirode, odnos subjekta i objekta i pitanja identiteta. U svojem radu koristi se instalacijama, filmom, videom, ambijentima, akcijama i performansom, fotografijom, site-specific i on-line instalacijama. Među njegovim umjetnički projektima i akcijama znakovit je ciklus radova Za demokratizaciju umjetnosti, započet 1979. godine na tadašnjem Trgu Republike u Zagrebu. Izveden u različitim formama i koristeći više strategija, ciklus završava 1983. godine. Koristeći jezik i metode ideologije kao i neformalnog aktivizma, propitivao je povezanost umjetnosti i širega društvenog i ideološkog konteksta. U ambijentu-instalaciji Passion/Incest, postavljenom u Galeriji Kapelica u Ljubljani 1999. godine, prisutna je tema potiskivanja, odsutnosti i obitelji. Godine 2002. godine objavio je autorsku knjigu Akcije i ambijenti. Tijekom 2005. i 2006. realizirao je trodijelni on-line, site-specific projekt Prevođenje, koji se odvijao na tri lokacije. Projektom je istraživao kategorije otvorenosti i zatvorenosti te indiferentnost društva. Godine 2008. u Galeriji Bačva u HDLU Zagreb, postavio je složenu instalaciju Ponovo pronađeni predmet u kojem ugošćuje prodavača s Hrelića s njegovim predmetima, koje dokumentira po principima muzejske prakse. Godine 2012. izdaje knjigu 1998.- 2008. pregled radova. Član je neformalne grupe umjetnika Pleh s kojom realizira zajedničke izložbe i akcije. Živi i radi u Zagrebu.
Povratak u Žlebice / Separaciju pogledajte do 10. lipnja 2020., ponedjeljkom, utorkom, srijedom i petkom od 10 do 18 sati, a četvrtkom i subotom od 10 do 13 sati.
Izložbu su financijski podržali Gradski ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture.
Impressum:
autor izložbe: Marijan Molnar
postav izložbe: Marijan Molnar
tekst: Ivana Mance
video – snimanje i obrada: Bojan Koštić
kustosica: Anita Zomislić
grafički dizajn: Boris Geiner
foto i video dokumentacija: Marko Milovac
prijevod: Graham McMaster
lektura i korektura: Ivana Kurtović Budja
tehnički postav: Tomislav Kušević
Izložba je ostvarena u suradnji s AK galerijom iz Koprivnice.