Ivona Jurić
Puni krug
Centar za kulturu – Galerija Vladimir Bužančić
Ivona Jurić slikarica je mlađe generacije, zapažena još tijekom svog studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti na kojoj je 2010. dobila Nagradu ALU za izniman uspjeh tijekom studija i diplomskI rad. Također, dobitnica je Nagrade HDLU-a za mladog umjetnika 2013. godine.
Ciklus slika koji predstavljamo u Galeriji Vladimir Bužančić tematski slijedi ono što je slikarica započela svojom prvom samostalnom izložbom 2011. godine. U njima nalazimo pejzaže bez ljudi, ali s tragovima njihove prisutnosti. To ovim slikama daje specifičnu, gotovo nadrealnu atmosferu, dodatno artikuliranu slikarskim postupcima koji ukazuju na osoben, već formiran autorski slikarski jezik. Tekst predgovora potpisuje likovni kritičar Feđa Gavrilović.
„Prostori bez ljudi, s tragovima njihove prisutnosti tematska su preokupacija Ivone Jurić od njezine prve izložbe 2011. U nekoliko godina koje su prošle od te izložbe autorica je izbrusila svoj poetski izričaj, povezujući cijelu atmosferu (ne u smislu površne, ugođajne impresije, nego u značenju meteorološke činjenice) naslikanog prostora u jedinstvenom, često plavom tonu te gustom i bogatom potezu koji se sastoji od niza sličnih elemenata, linearnih i raznosmjernih „silnica“, koje stvaraju dojam ustreperenosti nepokretnih prostora. Eksterijeri koji čine većinu slika s ove izložbe sugeriraju jedinstveno supostojanje, gotovo utopljenost u masi bivanja. To bivanje je neusmjereno, beznačajno i u svojoj osnovi besmisleno: jedini smisao je onaj koji mu pridaje slikaričina umjetnička interpretacija. U njemu čitamo osjećaje nelagode, tjeskobe i dosade zbog napuštenosti i nedefiniranosti, ali i svijet sjećanja i snova. Naime, pogledamo li floru na njezinim slikama, opažamo da je često riječ o biljkama koje ne rastu u prikazanim biocenozama (primjerice runolist i ljubice na poljima sa sijenom). Preklapanje prizora potaknuto je i preklapanjem različitih područja memorije i asocijacija, različitih misaonih vizura. Spoj, odnosno montaža mjesta, njihovo sažimanje u jedinstveni prostor, dodatno ujedinjen tonom i potezom pozivaju nas da uronimo u gusta platna pred nama, koja nas obuzimaju svojom složeno elaboriranom prazninom.
Na slici Susret unutarnjeg i vanjskog svijeta (krevet) ti su spojevi istaknuti kao prostorna preklapanja sobe s prozorom i parka, koje ujedinjuje cvijeće na više fiktivnih razina postojanja – onome u tegli, u prirodi i na draperiji. Kažem fiktivnih, jer ono postoji zapravo isključivo kao naslikana činjenica, kao artikulacija boje u određenoj formi. Tu dolazimo do pitanja stvarnosti, odnosno pitanja do koje mjere njezine slike mogu (i do koje uopće žele) biti mimetične. Tu je svakako geometrijska, iluzionistička konstukcija prostora i objekata u njemu, a razmjeri i odnosi dočarani su vjerno. Ali stvarnost koju prikazuje je visoko individualizirana, plod dojmova i misaonih povezivanja, pa je zato vrlo značajan motiv vela koji se vije preko polja, šumskog prizora ili izgorenog autobusa na njezinim akvarelima. To je tkanina koja skriva, ali ne u potpunosti, koja zamućuje i mijenja percepciju. Oscar Wilde je za umjetnost rekao da je prije veo, negoli zrcalo: da prije mistificira stvarnost, negoli je reproducira.
Slikarica svoje snažne vizije opravdava slikarskim pristupom koji je istodobno nježan, gotovo filigranski u sitnom tkanju linearnih poteza koji ispunjavaju skelet crteža kao čipka, ali je i punokrvno-slikarski, energičan: koji se drži tona, ali ne dopušta mrtve, „flah“ dionice i žubori bogatom podlogom svakog poteza, koloristički neintenzivnom, ali raznovrsnom. To je punoća koja doprinosi uvjerljivosti prikazanoga svijeta, ne samo u smislu transmisije stvarnosti, nego i onome prenošenja slikarske fascinacije. Predmeti iz svakodnevice nose svoje asocijacije i osjećaje, a u umjetničkoj interpretaciji poništava se njihova suštinska nebitnost i oni se uzdižu na razinu simbola, indikatora svijesti koja ih povezuje u zajedničku stvarnost. Ta je svijest upravo poput već spomenutih formalnih faktora ovih slika koji stvaraju dojam jedinstva pojava na njima. U percepciji jedne osobe, oni su dio istog, kontinuiranog doživljaja i pogleda. Što se tiče njihove mimetičnosti, ona je pokušaj što preciznijeg uvođenja u unutarnji umjetničin svijet: kroz predočavanje njezine vizije vanjskog. Stvari ne postoje „po sebi“, odnosno takve su nespoznatljive (čak i kada se slikarski postupak neupućenima čini kao pokušaj zrcaljenja stvarnosti), nego samo kakvima ih pojedinac vidi. Slike ne ocrtavaju stvarnost (niti to pokušavaju), nego autorovu svijest o njoj.
Na ovoj se izložbi umjetnica predstavlja i akvarelima. Motivi su slični i u dijalogu su s onima na platnima: šume, cvijeće, olupine vozila, ali zbog karaktera tehnike tu ne poseže za potezima koji pružaju osjećaj materije i dubine, nego prikazuje igru nepravilnih oblika unutar već spomenute figure vela, kojoj odgovara polutransparentan mediji akvarela. Ostatci vozila, šume i polja bez ljudi ne govore ni o čemu niti žele prenijeti išta, osim svog postojanja. Ali tu nije riječ o warholovskoj tautologiji, koja se vidi, primjerice, kada on radi poznatu serigrafiju također razbijenog auta, lišavajući tu scenu ekspresije mehaničkom reprodukcijom, ili recimo kod Césara Baldaccinija, koji niječe metaforiku i formalnu fascinaciju izlažući kompresirane kocke bivših vozila. Ovo je slikarska estetizacija tog besmisla, u govoru koji obiluje tradicionalnim, prikazivačkim metodama. Pritom je bliska suvremenom međunarodnom pokretu novog istraživanja mogućnosti slike, tog područja mogućnosti visoko individualnog izražavanja, koje direktno ovisi o ruci i o umu koji je pokreće.“ Feđa Gavrilović
16.06.2014. – 02.07.2014.
O autoru:
Ivona Jurić
Rođena je 1987. godine u Zagrebu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna 2005. godine te magistrirala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2010. godine u klasi prof. Duje Jurića. Tijekom studija boravila je tri mjeseca u Brnu u Republici Češkoj. Završila je tečaj pedagoško-psihološke izobrazbe na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu i povremeno radi kao učiteljica likovne kulture. Od 2011. godine članica je HDLU-a. Izlagala je na nizu skupnih izložaba (2011. Zagreb, MSU, Erste Fragmenti 8; 2013. Zagreb, Dom HDLU, 2. hrvatsko Biennale slikarstva; 2013. Slavnonski Brod, Likovni salon Vladimir Becić, 6. triennale hrvatskog akvarela; 2013. Zagreb, Gliptoteka HAZU, Novi hrvatski realizam) i ostvarila pet samostalnih izložaba (2012. Zagreb, Galerija Matice hrvatske; 2012. Zagreb, Izložbeni salon Izidor Kršnjavi; 2012. Zagreb, Galerija Futura; 2013. Šibenik, Galerija sv. Krševana; 2013. Zagreb, Galerija PM, Dom HDLU). Sudjelovala je na rezidencijalnom programu Cité Internationale des Arts u Parizu. Dobitnica je Nagrade ALU u Zagrebu za izniman uspjeh tijekom studija i diplomskI rad te Nagrade HDLU-a za mladog umjetnika 2013. godine. Živi i radi u Zagrebu.
Kontakt: Ivona Jurić
Ivonajuric.bubi@gmail.cpm
www.ivonajuric.blogspot.com
00385 98 9597695