Ana Petrović
Balon s rupom
Na putu prema NIŠTA
Prije nego li se uđe na poprište izložbenoga događanja, može se pročitati autoričin tekst o ništavilu. Niz je to samostalno živudih rečenica, od kojih svaka može postojati sama za sebe, a isto tako izuzimanjem jedne (ili više njih) ne remeti se [osnovni] smisao teksta. Može li se onda uopde govoriti o postojanju koherentnosti unutar teksta koji posjetitelj može pročitati? Može, naravno, ali samo ako se tu koherentnost shvati kao fragmentaran refleksivni odraz tradicijskoga nasljeđa romana struje svijesti. Prva rečenica zorno pokazuje kako se problematikom ništavila na misaonome planu gotovo nemogude baviti: „Stanje apsolutne, bezizražajne ništavnosti je besadržajno.“ Čovjeku je mnogo lakše misliti u slikama te mu besadržajnost ništavila upravo uskraduje tu mogudnost. Ima čovjek, međutim, sposobnost kretati se i na području čisto pojmovnoga sustava što dokazuju matematika, logika, filozofija… Prošlo je stoljede pokazalo da se likovne i vizualne umjetnosti ne moraju nužno oslanjati na slikovnu komponentu, nego to može biti slovo, izjava, tekst.
Problematičnost govora o ništavilu, o onome Ništa, stavlja pred nas i prvotniji problem – kako možemo misliti ništavilo jer govoriti o nečemu ne možemo bez da o tome prethodno ne promislimo (a u najboljemu slučaju da to i shvatimo, razumijemo). Ne preostaje nam, dakle, drugo nego podi od metode negacije.
Što je prazna čaša? Čaša u kojoj se NE nalazi NIŠTA.
Što je prazan list? List na kojemu NIŠTA NIJE napisano, nacrtano…
Što je prazan balon za napuhavanje? Balon u kojemu se NE nalazi ZRAK ili neki drugi plin.
Što je prazan prostor? Prostor u kojemu se NE nalazi NIŠTA?
(…)
Što je NIŠTA? NIŠTA je NEŠTO što… (ovdje nam ved to NEŠTO stvara problem na jezičnoj razini jer NIŠTA ne može biti objašnjeno pomodu onoga NEŠTO)
Gore ispisani primjeri pokazuju da se o ništavilu afirmativnim iskazima ne može ništa redi. Slično je to problemu s kojim se susreo Pseudo – Dionizije Areopagit kada je pokušao govoriti o Bogu. Ništavilo, dakle, može biti tek *ontološki (i)relevantna]misaona konstrukcija do koje dolazimo odstranjivanjem elemenata iz onoga NEŠTO što nas okružuje (primjerice svijeta). Kako se prema ništavilu kredemo „odstranjivanjem elemenata iz onoga NEŠTO“, svjesni smo da je hod prema ništavilu svojevrsni proces.
Knjige koje izlaže Ana Petrovid nesumnjivo su povezane s procesom, trajanjem, jer je njihovo listanje mogude izvesti samo uodređenome vremenskom intervalu. Koloristička je vrijednost izložaka svjesno minimalizirana pa se može redi da su knjige koloristički ogoljene. Štoviše, ako se govori o kromatici, ona ne samo da je minimalizirana, nego uopde ne postoji jer autorica koristi svega dvije (ne)boje – crnu i bijelu. Vratio bih se sada samo malo na idejno polazište ovih radova, točnije knjiga. Autoričin je cilj, kako sam rekao, propitivati ništavilo i njegovu razliku spram nečega postojedeg. Pitanje je to čisto
metafizičke prirode. Na vizualnoj se strani metafizička priroda rada, koja je ujedno i njegova polazišna osnova, u potpunosti podvrgava fizici, odnosno optici. Bijela boja nastaje kombinacijom svih boja iz vidljivoga dijela spektra, dok je crna lišena svih boja iz spektra i ne apsorbira ih. Tako supostavljanjem bijele i crne, punine i praznine, Nečega i Ničega, Ana Petrovid na optičkoj razini posjetitelja neprestano vodi na put od Nečega k Ničemu i obratno.Oko promatrača, ni samo ne znajudi za to, na fizikalnoj/optičkoj razini biva stavljeno u poziciju antičkih filozofa koji su pak misaonim snagama reflektirali o tome putu, ali ne samo o njegovoj prirodi, ved i smislu. Za umjetnicu je u ovome slučaju smisao kretanja marginalan, uopde nebitan. Nju zanima samo to kretanje, proces upoznavanja ili polaganoga spoznavanja onog NIŠTA. Procesualnost je vidljiva i u formalnoj analizi njezina rada, a uočava se u nizanju tragova crnoga markera pa se detaljnijim gledanjem sadržaja koji se nalazi u knjigama uočava mnoštvo samostalnih poteza koji nam ved na vizualnoj razini govore da se radi o procesu dugoga trajanja. Izložene knjige mogu poduprijeti gore iznesenu tezu da umjetnicu ne zanima smisao kretanja iz Nečega prema Ničemu. Kredudi se od prve do posljednje stranice i obratno, oko se promatrača neprestano nalazi u vizualnoj igri kretanja između, metaforički shvadenoga, Nečega i Ničega, odnosno bijele ili crne (ne)boje. Ponekad je završetak u crnome a ponekad u bijelom finalu; ponekad u Ničemu a ponekad u Nečemu. Čini mi se kako umjetnica na taj način vrlo spretno izbjegava postupanreduktivan put od Mnoštva prema Jednome (tom velikom problemu antičke filozofije), držedi oko promatrača neprestano u krajnostima iz kojih ne spoznaje niti ono Ništa niti ono Nešto. Njezin je stav uvelike opravdan jer se ona ne bavi epistemologijom u klasičnome smislu; ne zanima je misaona nego vizualna spoznaja. Njezina je kromatska redukcija, ako ved ne na metafizičkoj onda zasigurno na fizičkoj razini, krajnje simbolička ili metaforička. Upravo ta činjenica Anu Petrovid povezuje s linijom prošlostoljetnih monokromnih slikara poput Kazimira Maleviča, Roberta Rymana ili Ada Reinhardta. Dok je Malevičev crni kvadrat trebao sugerirati odsutnost predmeta i jednu, teozofski shvadeno, duhovnu sferu do koje umjetnost može dovesti, Reinhardt je težio proizvesti ultimatepaintings u kojima bi posve ukinuo važnost autora i slikarsko platno posve oslobodio boje: „Malevič ne isključuje kromatski, a to znači opažajni aspekt slike. Malevič također spominje kako na njegovim slikama dominira odsutnost, ali odsutnost predmetnoga svijeta. Ne odsutnost boje, kao što de to biti na crnim monokromima („Ultimate paintings“) Ada Reinhardta.“1
Intencija je izloženih knjiga govoriti o izrecivosti ništavila, ali i o neizrecivosti neštavila. Umjetnica sama piše: „Nešto često doživljavamo kao ništa, a ovo ništa kao nešto. Proces koji je događaj postaje zamislivo ništa.“ Ipak, ostaje nam mogudnost neprestanoga kretanja između ovih kontradikcija i to vrlo jednostavnom radnjom – listanjem ponuđenih knjiga/izložaka.
Igor Loinjak
02.12.2014. – 18.12.2014.
O autoru:
Ana Petrović
Multimedijalna umjetnica, u svom radu se bavi istraživanjem granica medija. Rođena je 1985. godine u Bjelovaru. 2011. diplomirala je na Umjetničkoj akademiji Osijek, pod mentorstvom doc. Vladimira Freliha. Od iste godine je asistentica iz umjetničkog područja, umjetničkog polja likovne umjetnosti, umjetnička grana animirani film i novi mediji UAOS, članica HDLU-a Osijek, te fotografkinja za Galeriju Kazamat, izdavaštvo HDLU Osijek. Suosnivačica je umjetničke organizacije POPUP koji djeluje od 2012. kojemu je cilj proširiti djelovanje suvremene umjetnosti u alternativnim izlagačkim prostorima. Izlaže radove na samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Osijeku.
Kontakt: petrovic.ana.uaos@gmail.com
Web: http://ana-petrovic.blogspot.com/