Damir Babić
Tko je protjerao tišinu? Srca venu.

Ciklus slika Damir Babića koji predstavljamo u Galeriji Vladimir Bužančić čine ulja
na platnu, od kojih su neka i do dva metra širine, pozivajući tako promatrača na
kontemplaciju i ostvarujući ambijentalne vrijednosti u prostoru galerije.
Damir Babić izazvao je prije nekoliko godina pozornost krajnje figurativnim radovi
ma, što je dramatičan odmak od njegove prethodne produkcije.
Nove figurativne slike u jednakoj mjeri kao i prije apstraktne karakterizira perfek
cionizam izvedbe i zaokruženost teme u ciklus, ali odlikuje ih i posve originalna nad
realna i metafizička atmosfera ostvarena odnosom minuciozno, gotovo hiperrealis­tično slikanih figurativnih motiva i nemimetičke uporabe boje, stvarajući tako slike
posve osobnog stila i začudnoga karaktera. Takvi su i naslovi slika, neki u formi pitanja, drugi u obliku stava:
Gdje si dosad bio?,
Što je zapravo stablo?,
Gdje svijet prelazi u stvarnost?, ili
Vidiš da se nemaš čega bojati,
Sve je to jedan dah,
Svaki pogled je unutarnji

Motivima šume, stabala i lišća Babić je pridodao i ljudske likove – autoportrete ili
portrete vrlo mu bliskih ljudi – ukomponirane diskretno pri dnu slike, u uglu ili neg­
dje po strani, a koji su unutar teme u funkciji posrednika Tišine. S jedne strane na
rativne, a s druge kontemplativne, na prvi pogled monokromatske – sve u nekim
sivkastim tonovima i nijansama – a tek pažljivijim zagledanjem otkrivajući raskošnu
paletu boja – smeđih, crvenkastih, zelenkastih, ružičastih tonova – Babićeve slike
ukazuju na presudnu ulogu promatrača u očitovanju stvarnosti.
Iako se promatraču koji gleda izložbu sastavljenu od slika stabala nameće zaključak
da je ciklus nadahnut stablima, taj motiv zapravo autoru služi tek kao medij kojim
gledatelju želi prenijeti „prostor vlastite Tišine“. Tišina kao moguća kvaliteta uma
otvara čovjekov duh dubljem razumijevanju Stvarnosti. Da bismo uopće razazna
li značenje Tišine o kojoj govori Babić, za ilustraciju dobro će nam poslužiti opo­
zicija sama pojma. Iskustvo većine ljudi preplavljeno je upravo suprotnim iskustvom,
stanjem uma u kojem caruje Buka. Živimo ubrzanim tempom, neprestano trčimo
za nečim, a u umu raspršenu na tisuću misli tutnji kakofonija njihovih odjeka. Buka
iz vanjskog svijeta poklapa se s onom unutrašnjom, svijet u kojem živimo i mi sami
jedno su. Svijet proizvodi nas i mi proizvodimo svijet. Preplavljeni bujicom misli,
dojmova i reakcija život provodimo u odjecima tih virtualnih sadržaja, dok nam izra
van kontakt sa Stvarnošću sve više izmiče. Zarobljeni u vlastitim nekoherentim i
nefokusiranim mislima, ostajemo na površini iskustava i otuđujemo se od svako
ga dubljeg doživljaja života. Život na površini rastače i osjećaj smisla života koji
nametnuti ili samonametnuti imperativi i ostvarenja želja ne mogu nadomjestiti.
U međuodnosima to se manifestira kao nestrpljenje i agresija. U nemogućnosti
ostvarenja trajnijeg i dubljeg zadovoljstva, a time i smisla, život se pretvara u dramu
apsurda koja završava krikom očaja. Gdje je izlaz? – upitao bi se nakon takve pred
stave u kazalištu gledatelj i žurno potražio izlaz, a u životu?
Babić ovim slikama ukazuje na moguću drukčiju percepciju Stvarnosti i novu kvalite
tu života koja iz nje proizlazi. Tišina je druga mogućnost od Buke. U nju se ulazi na
druga Vrata. No rijetki pronalaze ključ.

Anita Zlomislić
kustosica izložbe

Katalog

radio.hrt.hr/ep/davor-sanvincenti-i-igor-kuduz-damir-babic-video-eseji-o-scenografiji/64651/

07.04.2014. – 25.04.2014.

O autoru:

Damir Babić
Rođen je 1962. u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji
likovnih umjetnosti u Zagrebu 1991, u klasi profesora Đure Sedera.
Živi i radi u Rijeci. Pojavio se na hrvatskoj umjetničkoj sceni ranih 1990                                                                                   ih. Još dok je bio student na ALU u Zagrebu, njegovi su radovi privlačili pozornost kritike i kustosa.                                         Tada je afirmaciju  stekao konceptualnim instalacijama i fotografijama vrlo snažne poruke i                                                neobično profinjena senzibiliteta koje karakterizira beskompromisan
stav, potpuno neovisan o trendovima koji su utjecali na tadašnju likovnu scenu
u Hrvatskoj. Od 2003. Babić se vraća slikarstvu, svojoj akademskoj disciplini.
Najprije je to apstraktno slikarstvo, da bi unatrag nekoliko godina izazvao po
zornost posve figurativnim radovima, što je dramatičan odmak od njegove
prethodne produkcije.