Ponedjeljak 09.09.2019. u 20 sati
Galerija Vladimir Bužančić Centra za kulturu Novi Zagreb
IZLOŽBA – DUBRAVKO KASTRAPELI – DRŽIĆ I CERVANTES U REMETINCU
“Sused iz kvarta”, Dubravko Kastrapeli rođen je 1971. godine u Zagrebu. Na Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao je 1995. u klasi prof. Kesera. Radio je u osnovnoj školi kao profesor likovne kulture, kao dizajner i ilustrator Do sada su mu ilustracije objavljene u više knjiga, udžbenika i slikovnica, a bavi se i pisanjem priča za djecu koje su objavljivane u ‘Modroj lasti’.
uz otvorenje glazbeni blok kantautorice Nine Romić
O slikama…
Dok čitam u glavi mi se roje bezbrojne slike, izranjaju likovi, dobivaju svoje značajke, zamišljam odjeću, boju odjeće, o bojama na slikama, o kompoziciji svake slike. Ali kad počne crtanje ili slikanje neke se zamisli i ne pokažu tako uspješne kako sam mislio, pa onda prođe i nekoliko dana razmišljanja prije popravka i dorađivanja. Volim raditi brzo, volim pogriješiti, volim popravljati i dorađivati. Volim napraviti nekoliko varijanti, volim iskušavati i isprobavati. Nekad naslikam i dvije slike iste scene, i onda se ispostavi da sam zadovoljan s obje, jer svaka zrači nekom drugačijom, a opet jednakovrijednom aurom.
Nadam se da ćete uživati u izložbi barem upola koliko sam ja uživao slikajući slike.
Slike su nastale 2015. godine u Remetincu, u skučenoj kuhinji na kuhinjskom stolu (što znači da sam prije svakog slikanja morao sve raspremiti, pripremiti za slikanje, i kad bih bio gotov sa slikanjem, očistiti sve, skloniti slike na sigurno, i vratiti sve na kuhinjski stol što je na njemu bilo i prije). Sve su slike naslikane akrilom na ljepenki, formata 100×70 cm.
Dubravko Kastrapeli
„Iz predgovora stripa dr.sc. Anite Ruso: „Više od pola tisućljeća nakon što je 1551. godine objavljena u knjizi Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, Novela od Stanca dobila je svoje prvo cjelovito strip izdanje s detaljnim rječnikom koje potpisuje umjetnik ilustrator Dubravko Kastrapeli. Tako je Novela od Stanca postala pravi primjer približavanja stripoljupcima, ali i svima onima koji su skloni nešto drugačijim oblicima upijanja klasika. Ovim je projektom Dom Marina Držića obogatio svoje izdavačko djelovanje na radost svekolike publike, od najmlađih do onih najstarijih. Brendiranje Marina Držića kao hrvatskog književnog velikana tako je zadobilo jednu posve novu dimenziju koja se očituje u širokom pogledu na šarolike potrebe publike Doma Marina Držića.
…Novelu od Stanca, „stilski najčistije i možda najbolje djelo dubrovačkog komediografa“ (F. Čale), Držić je napisao dvostruko rimovanim dvanaestercem u sedam prizora koje čini sveukupno 316 stihova. Neobično je važno napomenuti da u izdanju koje držite u ruci nijedan od tih stihova nije ni skraćen ni izbačen. Dubravko Kastrapeli majstorski je likovno izrazio baš svaku situaciju koju je Držić stavio u stih. Jaki kolorit čistih boja nositelj je dinamičnosti crteža koji je nepretenciozno šaljiv, kako Držićev tekst i nalaže, a u svojoj karikaturalnosti dovoljno je precizan da se u njemu ogledavaju sve glavne karakteristike Vidrinih protagonista.
Budući da je Držićev tekst klasik, Kastrapeli se nije trebao truditi da crtežom spasi moguće scenarističke manjkavosti. Njegove su ilustracije u tehnici tuša u boji karakteristične po svom jakom kolorizmu kojim naglašava likove, njihove pokrete i tjelesne karakteristike. Kastrapelijeva prepoznatljiva nota vidljiva je upravo u upotrebi jarkih boja, koje mu služe da izgradi likove, ali i scenografiju kojom nevjerojatnom lakoćom uspijeva prenijeti atmosferu određenog trenutka iz Novele. Načini kadriranja i montažni postupci koje Kastrapeli koristi uvode nas u prepoznatljivi renesansni Dubrovnik, koji uz samo nekoliko naznaka prostora postaje blizak i najmlađim čitateljima. Ti jednostavni scenaristički postupci, kompozicijska lakoća te značaj koji već sam po sebi ima u hrvatskoj povijesti stripa, kao prvo stripizirano izdanje jednog cjelovitog Držićevog djela čine ga vrijednim čitanja i gledanja na svim razinama njegove književne i likovne pojavnosti.“ (izvor:dubrovniknet.hr)
Riječ umjetnika o inspiraciji…
U čemu je veličina Miguela Cervantesa i Marina Držića nema potrebe govoriti. O tome je napisano puno knjiga. Pokušat ću objasniti što su za mene Cervantes i Držić, te njihovi likovi – Don Quijote, Sancho Pansa, Pomet, Dundo Maroje, Stanac, Dživo i Vlaho, kao i ostali sudionici njhovih djela. Više puta sam pokušavao racionalno i logično raščlaniti mnogobrojne razloge zašto im se neprekidno vraćam, zašto pri svakom novom čitanju doživljavam gotovo isto oduševljenje kao i kad sam knjigu uzeo u ruke prvi put. I tih razloga zaista i ima mnogo. Bogatstvo jezika koje nam je u svom prijevodu Cervantesa prenio Iso Velikanović, uvrnuta genijalnost i prosvijećeno ludilo plemića Don Quijotea, prostodušnost i seljačka snalažljivost i praktičnost Sancha Panse, ali i neviđena naivnost i jednog i drugog, pruža njihovim avanturama – koje često graniče s fantastikom i nevjerojatnim – posebnu, neodoljivu draž. Slično bi se moglo reći za djelo Marina Držića. Vituozitet kojim Držić barata jezikom, nevjerojatne varijante dubrovačkog, vlaškog, pa talijanskog s njemačkim izgovorom, talijanskog s hrvatskim izgovorom, daje njegovom djelu nevjerojatnu privlačnost i dodatno podcrtava karakter njegovih likova. Likovi su, pak, duboko životni, i suvremeni. Čini ti se da bi ih mogao i sada sresti na ulici, s potpuno istim problemima, u istim životnim situacijama, istim naivnim samouništavajućim ili posve opasnim i smrtonosnim uvjerenjima. Oca Maroja koji je teško zarađeno bogatstvo povjerio sinu Maru željnom lagodnog života u neradu i raskoši, naivnog Stanca koji zbog želje za nemogućim povjeruje razuzdanoj mladeži, i ostale likove koji govore stvarnim, gotovo pa uličnim jezikom, a ne nekakvim sterilnim, dalekim i nedokučivim.
Ali ima u svemu tome i nešto dublje, nešto što iz meni potpuno nepoznatih razlog uvijek zatreperi istom snagom negdje u mojoj nutrini i čemu se ne mogu oduprijeti. Doživim nešto blisko i srodno što se pretoči u prve crteže i skice, a zatim i slike.