Ivan Posavec
Rane
Jedno od svojstava Posavčeve fotografije jest da kroz unutrašnji, gotovo nesvjestan poticaj „lovi“ motive koji upućuju na ono skriveno, u nama samima ili slikama iz života za koje postoji konsenzus o neprikazivanju. To neprikazivačko u njima, lišeno estetskog pa i dokumentarnog, okreće pažnju promatrača s vanjskoga prema unutrašnjem, prema dekodiranju pojavnoga svijeta, postavljajući tako u središte interesa samog promatrača. U toj objektivizaciji subjekta promatranja, objekt biva posrednik u očitovanju naravi promatračeve percepcije. Uspostavljajući odnos prema marginalnim situacijama i prostorima koje gotovo i ne zapažamo, autor osvjetljava „tajne topografije života“[1] kao sastavnice vlastite osobnosti, dekonstruirajući tako ideju o sebi. Kroz Posavčev objektiv događa se prepoznavanje marginalija iz svakodnevice kao bitnih uporišta sopstva.
Fotografsku priču Rane Ivana Posavca čine dva motiva, jedan iz predmetnoga svijeta i drugi iz urbanoga okruženja. To su stabla obrezanih grana i baterije Croatia. S njima, kao ključ za čitanje, postavljena je u odnos fotografija s grafitom Croatia i Tomislavom Gotovcem iz 1990. godine. Dekodiranje značenja njihova odnosa nije moguće bez poznavanja autorova života, a njegov fundament čini rođenje i odrastanje u selu Dužica kraj Siska. Odrastajući u znoju i radosti seoskoga života, u intimi obiteljskoga doma Posavčevih tiho se kazivala nepisana povijest koja je koegzistirala s onom pisanom u nekom paradoksu koji je povijest činio živom, a osjećaje držao pokorenima, ostavljajući mjesto za velika pitanja, tek desetljećima poslije javno izgovorena. Po svom odlasku na studij u Zagreb, Posavec je na svojim velikim rukama ponio žuljeve, a u svom koferu slike, mirise i okuse iz seoskog života. Nov život u gradu mijenjao je navike, ali nije brisao priče i slike koje su se trajno otisnule u Posavčev pogled.
Vidjevši Posavčeve fotografije stabala, osvijestila sam činjenicu da je to motiv koji me uznemiruje i koji nerado promatram. Svježe rane na njihovim granama podsjećaju me na ljude odrezanih udova. Na bića čije je tijelo izgubilo svoju funkcionalnost. Na patnju koja proizlazi iz fizičkog postojanja. Ali i na prikrivenu društvenu represiju nad individuom koju se nastoji formatirati u skladu s društvenim potrebama. Takva je sudbina stabala u gradu. Tu im je funkcija dekorativna. Ovaj oksimoron možda najzornije razotkriva od-duhovljeni svijet potrošača u kojem je stablo samo obična stvar koja se kupi, siječe, posiječe… Njima, ili nama, oduzeta je svetost, ona svrhovitost po kojoj su sva bića povezana, u kojoj svaki život proizvodi smisao onoga drugog i tako postaje očitovanje božanskog. Stablo je u svom rastu i usponu prema nebu oduvijek simbol života i veza između neba i zemlje. Njegovo je korijenje sapeto mračnim podzemljem u kojem je kraj i početak života. Iz toga mraka stablo žilama crpi životne sokove koje tjera deblom sve do krošnje. Na vrhu, na zraku i svjetlu sunca, razvija se u lisnatu krošnju koja rađa cvijet i plod. Stablo je simbol plodnosti. Dakako, stablo je u kršćanskim predajama očitovanje božanskog. A hrast koji je među stablima Posavec odabrao, u mnogim je predkršćanskim predajama sveto stablo kojemu se pridaje moć vrhovnog nebeskog božanstva. Zeusov hrast u starih Grka, Jupiterov hrast u Rimljana, Ramoweov u starih Germana ili onaj Perunov u Slavena simboliziraju uzvišenost najvišeg božanstva jer se u hrastovim visokim krošnjama prazne gromovi, a zbog svoje snage, čvrstoće i dugovječnosti povezuje ih se i s druidima. Hrastovi su u Posavčevoj Dužici hrana svinjama koje su prehranile generacije i generacije Dužičana. Svinje su u Dužici život, a time i hrast. Na odrezanim hrastovim granama moglo je roditi mnoštvo žireva za Posavčeve svinje. A one su bačene kao bezvrijedne?! Jednako tako ondje se nije bacala ni svinjska mast koja je za vrijednog težaka život značila. Danas je pak svinjska mast proglašena škodljivom. Na selu i u prirodi prehrambeni je lanac jasan i neprikosnoven. On je očitovanje prirodnog reda stvari. U gradu je pak prirodni red zamijenjen komunalnim redom. Ono što je na selu hrana životinjama, u gradu je smeće – višak ljudske hrane kao i plodovi hrasta.
Slučajni susret s Jožom Antonićem koji je čitav životni vijek bio radnik u tvornici Croatia baterije, Posavcu je otkrio pravu kolekciju njihovih baterija. Reklo bi se, svih fela i modela. Bio je to zapravo iznenađujući susret s jakom emocijom koja je vratila slike života o nekom prostoru i vremenu kojih više nema. Croatia baterije bile su dio kućne intime i činile su uobičajen kućni inventar hrvatskih domova punih sto godina, u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine SHS, SFRJ. Zbog svog imena nisu bile samo uporabni predmet nehajno spemljen u kredencima, na policama i ladicama. One su imale neki život skriven iza svoje predmetnosti. Pa čak i u domovima ime im se izgovaralo s pomnošću i oprezom. Natpis Croatia s likom žene u posavskoj narodnoj nošnji zazivao je ono čijem su se ostvarenju u hrvatskim domovima nadali.Tvornica pod istim imenom razvila se iz radionice koju je 1907. u Zagrebu osnovao Ivan Paspa, tadašnji šef rasvjete u Bečkom dvorskom kazalištu, a poslije i Hrvatskom zemaljskom kazalištu. Tvornicom je postala 1918., a u svojim počecima ponajprije se bavila proizvodnjom baterija i popravkom elektromotora. Tvornica se nalazila u Koturaškoj ulici u Zagrebu. Za svoje proizvode Croatia baterije je 1935. godine dobila Grand prix na izložbi elektroopreme u Bruxellesu, a potom i sljedeće godine u Parizu. Najpoznatiji brend koji je ta tvrtka imala bila je plosnata baterija od 4,5 volti s likom posavske žene i natpisom Croatia, koja se izvozila čak i diljem Europe. Nakon osamostaljenja Hrvatske i s prelaskom na tržišnu ekonomiju sve više se smanjuje proizvodnja, a sve veći dio poslovanja tvrtke Croatia baterije usmjerava se k uslugama. Umjesto vlastite proizvodnje tvrtka je počela uvoziti i prodavati njemačke baterije Varta. Godine 2007. proizvodnja Croatia baterija zatvara se nakon točno sto godina postojanja. Danas, kada se ime Croatia ne izgovara s čežnjom i strahom, baterije se više ne proizvode, one su samo dio sjećanja nekoliko naraštaja u kojem su duboko usađene slike s posavskom ženom i imenom Croatia.
Posavec ne nudi užitak gledanja, nego pred gledatelja postavlja zadatak odgonetavanja, dajući mu ključ za dekodiranje. Fotografija s grafitom Croatia na trošnoj fasadi jedne zagrebačke kuće u središtu je kadra, posve lijevo napola izlazeći iz slike je čovjek u čijem liku prepoznajemo Toma Gotovca otvorenih usta, uhvaćenog u kretnji prema natpisu, a u desnom donjem uglu kadra je tamni isječak prozora okovan rešetkom. Slika nosi naziv Zagreb, 1990. Posavčev osjećaj za običan, ali neočekivan detalj koji očituje neku naročitu vezu između forme i funckije predmetnoga svijeta, za vrijeme kojim preobražava motiv u društveni događaj, kao Pandorina kutija otvara bezdan stvarnosti između oka promatrača i objekta promatranja. Um je preteča svih stvari, um ih tvori i njima upravlja.[2].
Posavčeve marginalije imaju nešto od ceremonije čaja u japanskoj kulturi koja u odnosu spram svagdašnjeg sublimira samo ljudsko postojanje. One su djelići svijeta koje prisvajamo da bismo u njih pohranili vlastita uvjerenja, čežnje i strahove… Tu magiju života koju iz dana u dan gradimo sizifovskom upornošću i kojom nastojimo pronaći trajna i solidna uporišta vlastita sopstva, rijeka vremena melje i pretvara u prašinu. Suvremena stvarnost kakvu Posavec ćuti ranila je neke skrivene, ali bitne oslonce onoga neuhvatljivog ja koje sopstvom sebe naziva, a u identitetu se ostvaruje. Neumitna prolaznost briše naša uporišta u slikama i predmetima, a na kraju i u ljudima. Tko danas može povezati ime Varta s nekom skrivenom čežnjom svojih otaca? Ili u osakačenim hrastovima prepoznati vezu između zemlje i neba? Nema više ni grafita koji uzvikuju Croatia, a nema ni Toma.
Anita Zlomislić
[1] Alma Trauber, Čuvaj svoju tajnu, http://croatian-photography.com/text/cuvaj-svoju-tajnu/
[2] Prva dva stiha Dhamma-pade, zbirke Buddhinih izreka, izriču da je um onaj koji stvara i oblikuje naše iskustvo, kako svijeta tako i nas samih. Iz toga posve prirodno proizilazi da je za stvarno razumijevanje i sebe i svijeta neophodno razumijevanje uma, načina na koji djeluje, odnosno načina na koje oblikuje iskustvo.Preuzeto iz: Žarko Andričević, O važnosti njegovanja uma,
15.06.2015. – 07.07.2015.
O autoru:
Ivan Posavec
Rođen je 1951. godine u Dužici pokraj Siska. Apsolvirao je studij veterine u Zagrebu, a potom, u želji da se profesionalno posveti fotografiji, diplomirao je filmsko snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1980. godine u klasi prof. Nikole Tanhofera. Godine 1984. magistrirao je fotografiju na Akademiji primenjenih umjetnosti u Beogradu kod prof. Dragoljuba Kazića. Za svoj fotografski rad dobio je više od pedeset nagrada. Fotografije je objavljivao u više časopisa među kojima su Polet, Start, Studentski list, Vjesnik, Gloria, Arena, Globus. S Mijom Vesovićem 1979. godine osnovao je grupu MO koja je realizirala naslovnice za tjednik Danas. Član je ULUPUH-a. Živi i radi u Zagrebu.
Bavi se umjetničkom, dokumentarnom i novinskom fotografijom. Njegove fotografije karakterizira realistični pristup, posebno tzv. objekivom uhvaćeni trenuci. Time upućuje na perspektivu promatrača, odnosno samog fotografa, unoseći tako dozu autoreferencijalnosti i intimnosti. Te se karakteristike pronalaze čak i među njegovim dokumentarnim fotografijama.