Izložba MC-W/R 2022. Duje Jurića u Galeriji Vladimir Bužančić u Zagrebu se otvara 10. listopada 2022. u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 28. listopada
Vrijeme: 10.– 28. listopada 2022.
„Širenje” slikarskog medija odlika je umjetničkog pristupa Duje Jurića, koju potvrđuje već četrdesetak godina. Bez obzira na estetičku samorazumljivost takvog postupanja, nije naodmet naglasiti njegove pretpostavke. Uobičajena je, odnosno općeprihvaćena ona o tobožnjem povijesnom zamoru klasične discipline; pod prijetnjom samoukidanja kao autonomne umjetničke prakse, slikarstvo traži nova rješenja kako bi opstalo u multimedijskom umjetničkom okruženju. Riječ je, naravno, o tropu historijskog, teleološkog mišljenja: slikarstvo nikada nije bilo „samo” ili „čisto” slikarstvo i oduvijek je svoju domenu osvajalo u razmjeni s drugim medijima i drugim vrstama i sustavima znakova. Zaoštreno filozofijskim žargonom, moglo bi se reći da slikarski medij „kao takav” ne postoji i da je njegov identitet tek prikrivanje strukturalne ovisnosti o onome od čega se teži razlikovati. Za potrebe ovoga teksta, međutim, dovoljno je konstatirati da slikarstvo u svojoj biti podrazumijeva odnos prema drugim medijskim vrstama i da su svi aspekti njegova „proširenja” već unaprijed tu: i procesualnost slikarskog postupka, i jezična narav koncepta, i performativni učinak slike u arhitektonskom prostoru.
To se čini važnim istaknuti upravo u slučaju Jurićeva slikarstva, odnosno umjetničkog rada. Zadanost određenim trenutkom u povijesnom tijeku umjetnosti i inače je nedovoljna argumentacija za objašnjenje individualne umjetničke poetike, što osobito biva izraženo kada je riječ o umjetniku koji tijekom čitavoga radnog vijeka ustrajno razvija i ispituje navedene dispozicije matičnoga medija, testirajući njegovu izdržljivost i nalazeći načine da dinamičnu ikonosferu suvremenog svijeta prevede u slikarski kôd. Prihvati li se, dakle, pretpostavka da „širenje” nije protetičko dometanje nego medijska permutacija, Jurićevi umjetnički postupci lako se tumače upravo u tom smislu.
Za početak, slikarski kôd čini manualni, fizički karakter izvedbe. Premda je ikonografija Jurićevih slika na prvi pogled sasvim impersonalna te se doima kao da bi mogla biti izvedena i nekom drugom, suvremenijom, daleko efikasnijom tehnikom, slike se izrađuju razmjerno sporo te su rezultat planskog uslojavanja i višestrukog preslikavanja, ukratko, koordiniranih napora uma i tijela. Taj slikarski proces, odnosno aktivnost slikanja, utkan je i u kompoziciju oblika. Jedinični znak memorijskog čipa u osnovi je oblikovno nestalna formacija, koja se nepredvidljivo mijenja, i to po raznim parametrima (smjer, dužina, debljina, broj linija itd.). Kao takva, opire se sagledavanju iz definiranog očišta, konvencionalnog za sliku, te općenito protivi načelima geštalta – slike iz serije Memo-chips redovito čine serijalni niz, koji se teoretski može ulančavati po svim stranama formata (ili bar više od jedne), čime se dokida koncept slike kao jedinstvenoga kadra. Takvoj logici oblikovanja svojstven je i način izvedbe; platnima ne prethode skice, kompozicije su posljedica slikareva prianjanja uz platno pretežno velikog formata i uvelike intuitivnog razvijanja uzorka. Takav način slikanja i koncipiranja derogira oko i u protokol slikanja uvodi tijelo i pokret; pa premda ne postoje vidljiva uporišta da se Jurićevo slikarstvo proglasi akcijskim, nije pogrešno utvrditi da je ono što gledamo rezultat radnje koja nije isključivo okulocentrična i cerebralna, već angažira i druga osjetila i sposobnosti. Uostalom, prisjetimo li se nekih Jurićevih akcija s početka umjetničkog djelovanja, možemo se i ohrabriti u toj tezi.
Program slike, dakle, koji ne počinje niti završava unutar jednoga kadra, već podrazumijeva serijalni nastavak, niz, teži protegnuti se izvan polja slike – u trodimenzionalni ili pak neki sasvim imaginarni prostor. Apstraktni likovni zaplet začet u okviru pojedinačne slike nastavlja se tako u prostoru kojeg je i sam gledatelj dio te koji tako postaje sudionik u slikarskom zbivanju. Ta mogućnost slike da „irealizira” vlastiti prostorni kontekst također pripada medijskom kôdu. Suprotno, naime, logici po kojoj je slika prostoru aposteriorna jer se nalazi unutar njega, tj. jer je u njemu sadržana, moguće je problem postaviti i obrnuto te reći da slika briše zadane prostorne okolnosti i uspostavlja novi simbolički kontekst, pa i novi prostorni režim – kretanja, gledanja, orijentacije u prostoru. Svakako, i to je stalno obilježje Jurićeva umjetničkog rada, odnosno „proširivanja” matičnoga medija. Ambijenti koje stvara uvlače gledatelja u fiktivnu, imaginarnu realnost, odnosno realnost koja s realnošću aktualnog mjesta i vremena nema nikakve izravne veze – na nju se ne nadovezuje, štoviše, teži ukloniti uporišta konvencionalnog iskustva prostora i vremena u što većoj mjeri. U tu svrhu Jurić unatrag posljednjih nekoliko godina čak i zamračuje prostor, odnosno lišava ga prirodne svjetlosti – slika fluorescentnim bojama koje osvijetljene kratkovalnim, oku nevidljivim svjetlom stvaraju dojam da same svijetle u mraku. Riječ je, dakle, o triku, ali takvome koji izokreće uobičajenu formu mentis – predodžbu euklidovskog prostora, u kojem se objekt pažnje promatra s mjerljive distance koju sami određujemo položajem vlastita tijela, držeći ga tako na distanci, gradeći dojam da upravljamo sobom i pogledom, da kontroliramo situaciju u cjelini. U mraku, koji oko stavlja izvan snage, takva je orijentacija otežana; bez uporišta ili orijentira nadohvat ruke, gledatelju ne preostaje negoli bauljati prostorom, prepuštajući se spektaklu svjetlećih crteža.
A svjetlost, naravno, također pripada slikarskom kôdu, odnosno diskursu slikarstva; slikarstvo uvelike jest fenomenologija svjetla (a ne samo ontologija ravnine), i upravo kao takvo zadugo je imalo status najmisaonijeg od svih likovnih medija. Tȁ svjetlost je klasična metafora umne spoznaje i težnje za istinom; a slika izvodi realnost materijalnog svijeta na svjetlo dana. I ovu je notornu tezu opet moguće pobiti: slikarstvo istinu tek skriva iza igre pričina, jer dajući vidjeti vidljivo slika skriva nevidljivo, odnosno ono što se vidu sablažnjivo opire. Bilo ovako ili onako, valja se složiti da je istina u diskursu slikarstva oduvijek bila ulog (i poznati je filozof, da se spomene tek usput, na tu temu raspisao raspravu u svojem stilu, osporavajući drugog poznatog filozofa). Budući da pitanja iluzije i istine, dakle, „generički” pripadaju diskursu slikarstva, ni rad Duje Jurića ne predstavlja iznimku. Na koju istinu, tj. istinu čega njegovo slikarstvo nastoji svrnuti pažnju zapravo i nije ključno pitanje. Motivika, naravno, nije sasvim nevažna: memorijski čipovi, neo-geo leksik, oblici oštrih bridova i zakučaste strukture prenose opću, univerzalnu poruku o skrivenoj logici stvarnosti, o obećanome smislu cjeline ili barem tajnoj uroti. U međuvremenu (koje je naše jedino vrijeme), međutim, tapka se u mraku, orijentira prema povremenim bljeskovima ljepote (istine, dobrote), preživljava zahvaljujući privremenim stanjima ushita, sretno pogođenim metaforama. Slike koje emaniraju svjetlost u mraku neizbježno su i jedna takva metafora, bačena u nedogledni prostor značenja.
Ivana Mance Cipek
Izložba se može pogledati do 28. listopada 2022., ponedjeljkom, utorkom, srijedom i petkom od 10 do 18 sati, četvrtkom i subotom od 10 do 13 sati.
O umjetniku:
Duje Jurić rođen je 18. travnja 1956. u Rupama. Diplomirao je 1981. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Suradnik je majstorske radionice prof. Ljube Ivančića i Nikole Reisera od 1982. do 1985. Od 1984. do 1999. djeluje kao slobodni umjetnik, 1999./2000. radi u Muzeju suvremene umjetnosti kao kustos restaurator, a od tada do danas kao docent, a potom izvanredni i redovni profesor crtanja i slikanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje 2006. preuzima vođenje slikarske klase (na Slikarskom odsjeku), a 2008. i posao mentora na doktorskom studiju slikarstva. U više od trideset godina umjetničke prakse izlagao je na više od osamdeset samostalnih i sudjelovao u više od stotinu i osamdeset skupnih izložaba (uključujući realizacije ambijenata, akcija i performansa) u Hrvatskoj i inozemstvu.
Njegova se djela nalaze u više hrvatskih muzejskih zbirki te je nagrađen s nekoliko priznanja.
Kontakt: dujejuric@yahoo.com
Impresum:
Autor: Duje Jurić
Tekst: Ivana Mance Cipek
Grafički dizajn: Boris Greiner
Foto i videodokumentacija: Marko Milovac
Tehnički postav: Tomislav Kušević
Prijevod na engleski: Graham McMaster
Lektura i korektura: Dunja Aleraj Lončarić
Program su financijski podržali Grad Zagreb – Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba i Ministarstvo kulture i medija.
Centar za kulturu Novi Zagreb
GALERIJA VLADIMIR BUŽANČIĆ
Trg Narodne zaštite 2, Zagreb
Tel: 01 6140 189
www.czk-novi-zagreb.hr
https://www.facebook.com/galerijavladimir.buzancic