Svjetloslika
Ivane Škvorčević
Želi li se čitatelju podastrijeti iscrpnija analiza umjetničkoga rada Ivane Škvorčević, nije dovoljno pisati samo o njezinu djelu kao umjetničkom objektu, u ovom slučaju o izloženoj svjetlosnoj ambijentalnoj instalaciji Iskušavanje slike, nego u fokus promišljanja treba staviti i problematiku razvoja ideje od koje je umjetnica započela svoje istraživanje te sâm tijek istraživačkog procesa. Škvorčević je umjetnica vrlo racionalnog pristupa, što se vidjelo već u njezinim ranijim djelima, no u ovom koje je pred nama nastojala je cjelokupni umjetnički proces od samoga začetka voditi sustavnom metodologijom, tako da pozitivan ishod, naravno, nije izostao. Miško Šuvaković, pišući o teoriji umjetnosti, naveo je da se ona može podijeliti na tri segmenta. Prvome pripada klasična teorija umjetnosti koja umjetnost promatra iz različitih disciplinarnih područja poput filozofije, kulturne antropologije, lingvistike, psihologije, sociologije ili neke druge, pretežno humanističke znanosti. Pod drugim segmentom podrazumijeva teoriju umjetnika, njegovu poetiku, odnosno umjetnikov specifičan vizualni jezik. Konačno, posljednji je segment teorije teorija u umjetnosti, koju Šuvaković definira kao „skup govora na koje se umjetnik izravno ili posredno poziva, pritom ih koristeći pri formiranju svojih radova i objašnjavanju njihovih značenja”. Ivana Škvorčević pripada profilu umjetnice kojoj knjiga nije strani pojam, tako da svijest o važnosti utemeljenja vlastitog djela unutar okvira određenoga teorijskog modaliteta u njezinu pristupu umjetničkoj produkciji čini bitnu komponentu njezina profesionalnog djelovanja. Ako bih trebao reći kojem je segmentu Šuvakovićeve klasifikacije umjetničke teorije Škvorčević najbliže, svakako bih istaknuo da u njezinu Iskušavanju slike dominira treći segment – teorija u umjetnosti. O kojoj je, u tom slučaju, teoriji riječ?
„Pogledaj u svjetlo i bit ćeš fasciniran načinom na koji ti onemogućuje obuhvatiti njegova ograničenja s obje strane”, izrekao je jednom prilikom Dan Flavin, jedan od pionira u primjeni svjetlosti u izradi umjetničkih objekata i ambijenata. Svjetlo je fenomen koji fascinira i Ivanu Škvorčević. Ako posegnemo za bilo kojim priručnikom iz fizike, možemo pročitati da je svjetlost elektromagnetsko zračenje sastavljeno od valnih duljina u različitom frekvencijskom rasponu. Za razliku od vidljive svjetlosti u kojoj se raspon valnih duljina kreće između 390 i 780 nanometara, postoje i svjetlosna zračenja koja su nevidljiva ljudskoj percepciji, poput infracrvenog (iznad 780 nm) i ultraljubičastog zračenja (ispod 390 nm). Najnižu vidljivu frekvenciju svjetlosti ljudski mozak prepoznaje kao crvenu boju, dok onu najvišu doživljava kao ljubičastu. Osim elemenata fizike, u priču o bojama treba uključiti i fiziologiju čovjekova optičkog aparata. Naime, oko ima čunjiće koji su posebni receptori za boju te štapiće koji služe za primanje svjetlosti. Tri su tipa čunjića te je svaki od tipova osjetljiv na jednu svjetlost – crvenu (engl. red), zelenu (engl. green) ili plavu (engl. blue) (RGB aditivni model boja). Sve ostale boje nastaju u nekoj od kombinacija ovih osnovnih. Premda umjetnica ističe kako joj je poticaj za istraživanje pružilo promišljanje proširenog medija slike, njezin je rad u konačnici postao ambijentalna instalacija oblikovana s pomoću svjetla u kojoj od klasičnoga tableaua nije ostalo gotovo ništa. „Proizvodeći” i oblikujući prostor uz pomoć elektromagnetskih svjetlosnih valova, Škvorčević je dokinula i teorijsku osnovu tradicionalne picture zanemarivši grinbergijanske esencijalne komponente slike poput plošnosti i uokvirenosti, kao i Boehmovu tezu o ikoničkoj razlici kao nužnom svojstvu slikovnosti.
Iskušavanje slike temelji se na eksperimentalnom pristupu fenomenu boje, pri čemu Škvorčević sliku prestaje doživljavati kao klasičan dvodimenzionalni objekt te doseg njezine pikturalnosti širi izvan zadanih granica platna, oblikujući cjeloviti prostor. Spomenuo sam kako u temelju njezina djela stoji promišljanje osnovnih, ali ključnih osobina svjetlosti koje su zapravo uvjet proizvodnje viđenoga svijeta. Ontološki gledano, to ne znači da svijet bez svjetlosti ne bi postojao, ali zahvaljujući svjetlosti čovjeku je omogućeno vidjeti ga (i o njemu misliti) na način na koji mu ga reprezentira fiziologija optičkog aparata. Umjetničko viđenje nije uvijek istovjetno viđenju koje ima prosječan pojedinac, jer vidjeti nešto umjetničkim okom znači viđeno iskusiti, promisliti, analizirati i pokušati shvatiti u kontekstu proširenoga ikoničkog područja. Zadatak je umjetnosti pomoći nam razumjeti svijet te predstaviti vidljivim ono što se vidjeti može, ali i učiniti vidljivim ono što u kontekstu različitih modaliteta vidljivosti izmiče zakonima optike. Stefan Majetschak u tekstu Pravila vidljivosti iznosi tezu da većina klasičnih teorija vidljivosti previđa činjenicu da „odnos između pravila vidljivosti slike i one vidljivosti na koju se ona poziva” nije nepromjenjiv i jednoznačan, nego ovisi o tome na koji ih način doživljava promatrač. Dotičući se problematizacije svjetlosti, Škvorčević je indirektno otvorila prostor za mogući ulazak svojih umjetničkih aspiracija i u područje teorije o pravilima vidljivosti i skopičkim režimima, premda je za sada ostala čvrsto povezana isključivo s bazičnim racionalističko-fizikalnim segmentom ove problematike, ne zalazeći (još uvijek) dublje u diskurzivno semantičko-simboličko propitivanje osnovnih datosti i uvjeta pod kojima percepcija svjetlosti utječe na konstruiranje (vidljivog) svijeta kao takvog.
U sklopu izložbe Bure baruta 9 (2020.) izložila je rad Photo=photon u kojemu polazi od promatranja i analize prostora na temelju proučavanja svjetlosnih čestica fotona. Škvorčević je pokušala prenijeti tehničko znanje rada u mediju fotografije – koji ovisi o svjetlosti – u medij slikarstva kako bi slika dobila nematerijalno ruho te se oslobodila materijalnog nositelja tradicionalne slike. Poticaj umjetničinu promišljanju nalazim u djelima vizualnog umjetnika Vladimira Freliha, njezina mentora na studiju, koji se sustavno bavio mogućnostima gradbe digitalne (proširene) slike uz pomoć osnovnih boja (RGB), doduše na posve drugačiji način od Ivane, u svojoj trokanalnoj videoprojekciji nazvanoj GRB (2013.). Škvorčević se u okviru svojeg diplomskog rada Iskušavanje slike usmjerila prema razrađivanju ideja koje je predstavila na spomenutoj izložbi Bure baruta 9. Naglasak je opet bio stavljen na pokušaj da se proširi zadani format slike, da prestane biti ovisna o konkretnoj čvrstoj podlozi, čime se produbljuju njezine ekstenzivne mogućnosti. Svjetlosna ambijentalna instalacija koju je oblikovala sastoji se od LED rasvjete koja u različitim vremenskim intervalima mijenja valne duljine, što posljedično prouzročuje i promjenu boje unutar prostora. Inspirirana svjetlosnim ambijentima Jamesa Turrella, umjetnica polazi od činjenice da boja, baš kao i na klasičnoj slici, može oblikovati fizički prostor ili barem pružiti njegov vizualni doživljaj optičkom iluzijom. Na tom je tragu nastao i njezin K_RGB_1 (2020.).
Na kraju se može pitati što je od (klasične) slike u radu Ivane Škvorčević uopće ostalo. Iako polazi od pojma slike, Škvorčević isti pojam nastoji dekonstruirati. Rezultat je toga procesa prelazak njezina umjetničkog djela iz domene slike u područje ambijenta uz pomoć tehnologijske redefinicije pojma slike, koja je sada u potpunosti dovedena u sferu digitalnog. Put kojim je umjetnica krenula otvara brojne mogućnosti oblikovanja svjetlosnih senzacija koje je tek dotaknula i koje bi kroz njezine daljnje eksperimente u skorijoj budućnosti mogle doživjeti znatno ozbiljniju perceptivnu realizaciju, s obzirom na to da je već napravila velik dio konceptualno-istraživačkog rada.
Igor Loinjak
Životopis:
Ivana Škvorčević (Nova Gradiška, 1994.) završila je preddiplomski studij likovne kulture na Umjetničkoj akademiji u Osijeku 2017. (danas Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku), gdje je stekla naziv prvostupnice likovne kulture, univ. bacc. art. Dobitnica je Dekaničine nagrade 2016., druge nagrade za mlade suvremene umjetnike Zlatna lubenica u Puli i treće nagrade 2017. na 2. Međunarodnom studentskom bijenalu za rad Vibracije registrirane u dubokom tisku. Godine 2018. postaje članicom HDLU-a Osijek. Kao umjetnica ostvarila je pet samostalnih izložbi te je sudjelovala na brojnim grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Godine 2020. boravi na studijskoj razmjeni na Državnoj akademiji likovnih umjetnosti u Stuttgartu (Staatliche Akademie der Bildenden Künste Stuttgart) na slikarstvu u klasi Reta Bollera. Iste godine diplomirala je na Odsjeku za vizualnu i medijsku umjetnost na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku te stekla naziv magistrice likovne edukacije. Njezine aktivnosti vežu se uz umjetničke instalacije, prošireno slikarstvo te video i fotografiju.
Impresum:
Autorica: Ivana Škvorčević
Tekst: Igor Loinjak
Kustosica: Anita Zlomislić
Grafički dizajn: Boris Greiner
Foto i videodokumentacija: Ivana Škvorčević
Tehnički postav: Tomislav Kušević
Prijevod na engleski: Graham McMaster
Lektura i korektura: Dunja Aleraj Lončarić
